UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
Na osnovu čl. 194 Zakona o nasleđivanju ugovorom o doživotnom izdržavanju primalac izdržavanja se obavezuje da na ime naknade za izdržavanje prenese na davaoca izdržavanja svojinu na tačno određenim primaočevim stvarima, ili kakva druga prava, postojećim u momentu sklapanja ovog ugovora, s tim što se taj prenos ima izvršiti momentom smrti primaoca izdržavanja. Sa druge strane, davalac izdržavanja se obavezuje da će do kraja života primaoca izdržavanja brinuti o njemu i sahraniti ga. Obaveze davoca izdržavanja su davanje hrane, nabavka odeće i obuće, obezbeđivanje potrebne lekarske i svake druge uobičajene nege u slučaju starosti i bolesti primaoca izdržavanja, kao i uobičajena davanja za uobičajene svakodnevne potrebe. Ugovorom se može ugovoriti i šta drugo. Na taj način imovina primaoca izdržavanja koja je ugovorom određena će po njegovoj smrti biti preneta davocu izdržavanja i neće ući u zaostavštinu iza primaoca izdržavanja, pa primaočevi naslednici neće imati pravo na istu, osim u niže navedenim slučajevima. Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi javnobeležničke overene (solemnizovane) isprave.
Ugovor o doživotnom izdržavnju se u pravno-teorijskom smislu smatra aleatornim ugovorom (alea na latinskom znači kocka). Dakle, to je neizvestan ugovor u smislu trajanja, pa samim tim i u smislu jednakosti međusobnih davanja, i za jednu i za drugu stranu. To znači da su redukovana pravila o jednakim davanjima kod dvostrano terenih ugovora iz čl. 15 Zakona o obligacionim odnosima, jer u momentu sklapanja ugovora mora postojati neizvesnost koliko će primalac izdržavanja živeti obzirom na svoje zdravstveno i opšte stanje, ili to ne bi smelo biti realno predvidivo (ne bi važio ugovor gde je primalac izdržavanja na samrti). Tako će ugovor o doživtnom izdržavanju biti pravno valjan ako su ga zaključile stranke koje nisu bile svesne da će primalac izdržavanja ubrzo umreti nakon potpisivanja ugovora. I u mojoj praksi su sudovi uvek ostavljali na snazi ugovor o doživotnom izdržavanju ako je bilo dokazano da je kod obeju strana postojala neizvesnost o trajanju ugovora obzirom na zdravstveno i opšte stanje primaoca izdržavanja.
Ugovor o doživotnom izdržavanju može biti zaključen i u korist trećeg lica. Tada imovina prelazi na davaoca izdržavanja smrću primaoca izdržavanja. Najčeši primer iz advokatske i sudske prakse za ovaj slučaj je kada davalac izdržavanja sklopi ugovor o doživotnom izdržavanju sa primaocem izdržavanja koji je vlasnik stana koji će biti prenet po smrti primaoca na davaoca izdržavanja, a da je ugovorom određeno da drugi primalac izdržavanja bude i suprug/supruga primaoca izdržavanja koji/koja nije vlasnik tog stana. Ugovor o doživotnom izdržavanju može biti sklopljen i prema više primalaca izdržavanja, pri čemu uslovi izdržavanja mogu biti različiti prema svakom od primaoca. Prava primaoca izdržavanja iz bilo kog ugovora o doživotnom izdržavanju se ne mogu preneti na neko drugo lice, a davalac izdržavanja može svoje pravo upisati u katastar nepokretnosti ako je nepokretnost ugovorena kao naknada za davanje izdržavanja .
Ugovor o doživotnom izdržavanju može biti raskinut sporazumno, ali taj sporazum mora biti učinjen pred javnim beležnikom u smislu overene (solemnizovane) javnobeležničke isprave. Ako nema saglasnosti između stranaka u vezi raskida, ili ako se ugovor o doživotnom izdržavanju ima poništiti, onda se to može učiniti samo sudskim putem, za šta je zbog kompleksnosti ove materije preporučljivo da stranka angažuje svog advokata od poverenja.
RAKSID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
Zakon o nasleđivanju je propisao neke posebne osnove za raskid ugovora, ali ima i drugih osnova koje zakon nije posebno pomenuo već se izvode iz pravila raskida ugovora koje je odredio Zakon o obligacionim odnosima, o čemu se detaljnije može pročitati na ovom blogu u tesktu o raskidu ugovora.
Zakon navodi da ugovor o doživotnom izdržavanju može raskinuti bilo koji saugovarač ako su odnosi među saugovaračima u tolikoj meri poremećeni da postanu nepodnošljivi. Tada primalac izdržavanja mora dati naknadu davaocu izdržavanja za sve što je od njega primio, a ako je došlo do poremećenih odnosa krivicom jedne strane onda druga strana ima pravo i na pravičnu naknadu.
Iz sudske i advokatske prakse iskristalisan je stav da svrha ugovora o doživotnom izdržavanju nije samo u davanju novca za životne potrebe primaoca izdržavanja već i u pružanju nege i potrebne pažnje primaocu izdržavanja od strane davaoca izdržavanja. Iz toga sledi da se svrha ugovora ne može ostvariti ako davalac u velikoj meri ne ukazuje pažnju primaocu izdržavanja, ako često odsustvuje ili se grubo i neprijatno odnosi prema primaocu izdržavanja. U mojoj praksi je dokazivanjem grubog zanemarivanja obaveza davanja i nege, grubog nepoštovanja i grubog odnosa prema primaocu izdržavanja od strane davaoca izdržavajna došlo do raskida takvog ugovora. Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključuje se obzirom na ličnost davaoca izdržavanja. Primalac ugovorom ukazuje veliko poverenje davaocu izdržavanja i očekuje od njega da revnosno i sa potrebnom pažnjom i ljubavlju prema primaocu izdržavanja vodi računa o njegovim svakodnevnim potrebama. Zato se ugovor o doživotnom izdržavanju raskida za slučaj da ovo poverenje postupcima i propustima davaoca izdržavanja bude u velikoj meri objektivno narušeno. Po sudskoj praksi Vrhovnog kasacionog suda, u slučaju smrti davaoca izdržavanja naslednici davaoca izdržavanja mogu stupiti na njegovo mesto ako to prihvate, ali primalac izdržavanja ima pravo na raskid ugovora jer je u pitanju lični odnos poverenja sa davaocem izdržavanja.
Zakon o nasleđivanju određuje posebno i da se ugovor o doživotnom izdržavanju može raskinuti zbog promenjenih okolnosti. Ako se nakon sklapanja ugovora o doživotnom izdržavanju okolnosti u tolikoj meri promene da bi ispunjenje ugovorne obaveze postalo znatno otežano, onda sud može na zahtev jedne ili druge stranke ugovor raksinuti ili ga održati na snazi ali pod promenjenim obavezama. Promenjene okolnosti i objektivno otežavanje ispunjenja ugovora sud ceni u svakoj situaciji ponaosob. Detaljnije o promenjenim okolnostima i nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze možete pročitati na ovom blogu u tekstu o raskidu ugovora.
Iako Zakon o nasleđivanju ne navodi direktno mogućnost raskida ugovora o doživotnom izdržanju zbog neispunjenja obaveze, ova mogućnost je moguća, i tada se primenjuju opšte odredbe o pravu na raskid ugovora zbog neispunjenja iz Zakona o obligacionim odnosima. Sudska praksa stoji na stanovištu da se ugovor o doživotnom izdržavanju ne može raskinuti ako se dokaže da je davalac izdržavanja ispunjavao sve svoje materijalne obaveze i obaveze nege i pomoći koje su ugovorene. Detaljnije, uopšteno o raskidu ugovora zboge neispunjenja možete pročitati na ovom blogu u tekstu o raskidu ugovora zbog neispunjenja.
NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
Obzirom da se ugovor o doživotnom izdržavanju do stupanja na snagu Zakona o javnom beležništvu sklapao pred sudom u posebnom sudskom postupku, a od stupanja na snagu pomenutog propisa pred javnim beležnikom po zakonom određenoj proceduri, to su razlozi za ništavost svedeni na nivo statističke greške jer je teško zamisliti da postupajući javni beležnik (a ranije sudija) napravi neki propust u radu zbog kojeg ugovor ne bi imao zakonsku formu. Međutim, razlozi za ništavost mogu biti opšti razlozi za ništavost bilo kog ugovora, kao što je poslovna nesposobnost saugovarača, mane volje u vidu pretnje, prinude, zablude, prevare, o kojim razlozima za ništavost ugovora detaljnije možete pročitati na ovom blogu u tekstu o ništavim ugovorima.
Zakon poznaje jedan posebno naveden razlog za ništavost a to je situacija kada je davalac izdržavanja lice koje se u okviru svoje delatnosti bavi negovanjem starih i bolesnih lica. Zakon o nasleđivanju je u čl. 196 naveo medicinsko osoblje, bolnice , agencije i tome slično. Ova lica bi mogla shodno pomenutom zakonu da se pojave kao davaoci izdržavanja ali samo ako je za taj ugovor saglasnost dao nadležni centar za socijalni rad.
PRAVA ZAKONSKIH NASLEDNIKA U VEZI SA UGOVOROM O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
Kako zakonski naslednici primaoca ugovora o doživotnom izdržavanju mogu da zaštite svoja prava na imovini koja je ugovorom o doživotnom izdržavanju izuzeta iz zaostavštine nakon smrti primaoca izdržavanja? Ugovor mogu raskinuti samo saugovarači ugovora, što je opšte pravilo. Posle smrti primaoca izdržavanja, njegovi naslednici mogu pokrenuti sudski spor ako je bilo osnova za poništaj ugovora o doživotnom izdržavanju, kada zahtevaju u sudskom postupku presudu kojom se poništava ugovor o doživotnom izdržavanju. Na njima je tada teret dokazivanja.
Zakon o nasleđivanju u čl. 203 navodi samo jedan primer kada zakonski naslednici primaoca izdržavanja mogu sudskim putem tražiti poništaj ugovora o doživotnom izdržavanju, a to je slučaj kada zbog zdravstvenog ili opšteg stanja (starosti) primaoca izdržavanja trajanje ugovora nije moglo predstavljati nikakvu neizvesnu okolnost za davaoca i primaoca izdržavanja. Tu se gubi svrha sklapanja ugovora jer se smrt realno očekuje u vrlo bliskom vremenskom periodu (primer: pacijent u terminalnoj fazi tumora sa metastazama). U tom slučaju subjektivni rok za pokretanje tužbe je godinu dana od saznanja za ugovor, a objekitvni rok je tri godine od dana smrti primaoca izdržavanja, s tim što subjektivni rok ne može početi teći pre smrti primaoca. Dakle, po nastupanju smrti primaoca naslednik može u roku od godinu dana od saznanja za postojanje takvog ugovora pokrenuti sudski spor, ali ga ne može pokrenuti ako istekne tri godine od smrti primaoca. Međutim, ako postoji neizvesnost u vezi trajanja ugovora o doživotnom izdržavanju u momentu sklapanja ugovora, a nakon toga dođe do iznenadne smrti primaoca izdržavanja, pri čemu je davalac izdržavanja do momenta nastupanja smrti izvršio sve svoje ugovorne obaveze, sudska praksa stoji na stanovištu da takav ugovor ostaje na pravnoj snazi. Iz advokatske prakse koju sam imao sledi da je sud uvek dužan da utvrdi tok bolesti primaoca izdržavanja (kada je smrt nastupila od bolesti), i tek na osnovu toga utvrdi aleatornost ugovora, odnosno da li je za davaoca izdržavanja u momentu sklapanja ugovora postojala izvesnost dužine trajanja ugovora zbog smrti primaoca izdržavanja ili je on tada okvirno znao koliko će primalac još ostati u životu, od čega zavisi da li će ugovor biti stvaljen van snage. Taj porces dokazivanja je složen i zahtevan i preporučuje se da stranka angažuje svog advokata od poverenja.
Zakon o nasleđivanju nije predvideo sve realne moguće slučajeve kada sve naslednici primaoca izdržavanja mogu zahtevati svoja prava da imovina preneta davaocu izdržavanja ipak uđe u zaostavštinu. Te ostale slučajeve određuje Zakon o obligacionim odnosima u delu o ništavosti i poništaju ugovora, a utvrdila ih je i sudska praksa. Zakonski naslednici bi mogli podneti tužbu za poništaj ugovora o doživotnom izdržavanju ako je njihov ostavilac bio izložen nekom od mana volje prilikom sklapanja ugovora o doživotnom izdržavanju, kada se primenjuju pravila o rušljivim ugovorima zbog mana volje iz Zakona o obligacionim odnoisma, o čemu detaljnije stoji u tekstu o ništavosti ugovora na ovom blogu. Postoji u praksi mogućnost da naslednici utvrđuju da ugovor o doživotnom izdržavanju ne proizvodi pravno dejstvo ako po smrti primaoca dokažu da davalac izdržavanja nije izvršavao svoje ugovorne obaveze.
Iz advokatske prakse sam imao još jedan slučaj kada zakonski naslednici mogu zahtevati da se ugovor o doživotnom izdržavanju poništi. Ako je razlog sklapanja ugovora o doživotnom izdržavanju da davalac i primalac izigraju zakonske naslednike primaoica izdržavanja, jer se imovina koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju izdvaja iz zaostavštine i nije predmet nasleđivanja, onda se takav ugovor ima poništiti kao nezakonit. Složenost dokazivanja ove situacije nalaže angažovanje advokata od iskustva i poverenja.