NIŠTENJE I PONIŠTAJ ZAVEŠTANJA (TESTAMENTA), USMENO ZAVEŠTANJE PRED SVEDOCIMA

 

NIŠTAVOST ZAVEŠTANJA (TESTAMENTA)

Ništavost zaveštanja, (po ranijem Zakonu o nasleđivanju testament),  se može primeniti u odnosu na bilo koju formu zaveštanja, mada je u praksi vrlo retko da se ništi usmeno zaveštanje. O razlikama ništavih i rušljivih pravnih poslova može se detaljnije naći u tekstu na ovom blogu: Ništavi ugovori i poništaj ugovora zbog mana volje…

Svako zaveštanje (testament) će biti ništavo ako je njegova sadržina protivna prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako ga je sačinilo lice mlađe od petnaest godina starosti ili ako dodje do falsifikovanja sadržine zaveštanja. U slučaju usmenog zaveštanja pred svedocima falsifikovanje zaveštavanja nastaje ako su zaveštajni svedoci promenli sadržinu usmenog zaveštanja.  Pored ovih uopštenih kriterijuma za ništavost koji važe za sve pravne poslove, Zakon o nasleđivanju određuje i neke posebne kriterijume za ništavost zaveštanja. Tako će biti ništavo zaveštanje ako zaveštalac odredi zaveštanjem naslednika svom nasledniku, ili ako zaveštanjem svom nasledniku ili isporukoprimcu zabrani raspolaganje imovinom (stvar ili pravo) koju će naslediti odnosno  dobiti kao isporuku, i ako zaveštalac zaveštanjem zabrani ili ograniči deobu nasledstva koju će naslediti naslednici. Ništave su odredbe sudskog, konzularnog, međunarodnog, brodskog, vojnog i javnobeležničkog zaveštanja kojima se nešto ostavlja sudiji, javnom beležniku (notaru), odnosno ovlašćenom licu kao i njihovim supružnicima, precima, potomcima, braći i sestrama. Ništave su odredbe pisanog zaveštanja pred svedocima, zatim sudskog, konzularnog, međunarodnog, brodskog, vojnog i javnobeležničkog zaveštanja kojima se nešto ostavlja zaveštajnim svedocima i njihovim supružnicima, precima, potomcima, braći i sestrama. Za usmeno zaveštanje pred tri svedoka, ništave će biti odredbe tog zaveštanja kojima se nešto ostavlja zaveštajnim svedocima i njihovim supružnicima, precima, potomcima, kao i srodnicima u pobočnoj liniji do četvrtog stepena srodstva zaključno, kao i supružnicima svih navedenih lica.

Ništavost može biti i delimična, kada se shodno pravilima delimične ništavosti za ništave pravne poslove stavlja van snage onaj deo zaveštanja koji je ništav, a ostali delovi opstaju na snazi ako je to moguće.  Za ništavost zaveštanja ne postoje rokovi u kojima je moguće podići tužbu za ništenje, a na ništavost se može pozvati svako ko ima interes za ništenje zaveštanja. Ako sud donese presudu da je zaveštanje ništavo, onda se smatra da takvo zaveštanje nije ni postojalo.

 

PONIŠTAJ ZAVEŠTANJA (TESTAMENTA) ZBOG MANA VOLJE–NEDOSTATKA ZAVEŠTAJNE SPOSOBNOSTI, ZBOG PRINUDE, PRETNJE, PREVARE, ZABLUDE, ZBOG POVREDE ZAKONSKE FORME.

Rušljivost zaveštanja podrazumeva da to zaveštanje postoji sve dok ga sud po tužbi lica koje ima pravni interes za to ne poništi. Poništaj i ništenje nisu isti pravni instituti, o čemu se detaljnije može videti u tekstu na ovom blogu čiji je naslov gore pomenut. Za razliku od ništavih zaveštanja na koje se pazi po službenoj dužnosti, rušljiva zaveštanja postoje sve dok ih stranka koja ima pravni interes za to uspešno ne poništi pred sudom. Za rušljiva zaveštanja propisani su rokovi u kojima može biti podneta tužba.

Rušljivost zaveštanja je moguća ako zaveštalac nema zaveštajnu sposobnost, što znači da u momentu davanja zaveštanja nije imao poslovnu sposobnost, ili da nije imalo navršenih 15 godina života.  Volja za sastavljanje zaveštanja mora biti ozbiljna, stvarna i slobodna, a namera zaveštaoca mora biti određena i bezuslovna jer neodređeni i neprecizni navodi u zvaveštanju kao i unošenje u tekst zaveštanja uslova pod kojima će doći do  nasleđivanja čine zaveštanje rušljivim. Zakon o nasleđivanju dozvoljava da naslednici budu odredivi, što znači da se iz konteksta teksta zaveštanja da nedvosmisleno zaključiti koje lice je određeno za naslednika čak i ako se ne pomene imenom i prezimenom, pa takva zaveštanja ostaju pravno valjana. Nesposobnost za rasuđivanje je najčešći razlog za poništaj zaveštanja, pa sam u jednom starom slučaju u svojoj advokatskoj praksi imao situaciju gde je sud poništio zaveštanje jer je bilo utvrđeno da je zaveštalac u vreme sačinjavanja istog bio hronični alkoholičar, da je imao karton za lečenje od zavisnosti, te da je i prilikom sastavljanja zaveštanja bio pod dejstvom alkohola.

Rušljivost zaveštanja je moguća ako je ostavilac sastavio zaveštanje pod nečijom pretnjom, prinudom, prevarom ili je bio u zabludi o određenim činjenicama bitnim za formiranje njegove zaveštajne volje. O rušljivosti pravnih poslova zbog mana volje se detaljnije može naći u tekstu na ovom blogu, čiji je naslov gore pomenut.

Rušljivost zaveštanja je moguća kada je došlo do povrede zakonske forme propisane za zaveštanje. Zakon o nasleđivanju poznaje nekoliko tipova zaveštanja, i za svaki od njih je propisana određena zakonska forma. Zaveštanje je strogo formalan pravni akt, da bi se mogućnost zloupotrebe u davanju nasledničke izjave svela na minimum. Čak i kada je u pitanju nesporna volja zaveštaoca, ako je ona data u formi koja nije zakonom propisana za tu vrstu zaveštanja koje je zaveštalac sastavio, doći će do poništaja zaveštanja iz formalnih razloga, ako  lice sa pravnim ineteresom pokrene u zakonskom roku takav sudski spor i dokaže propust u formi.

 

ROKOVI ZA POKRETANJE TUŽBE ZA PONIŠTAJ RUŠLJIVIH ZAVEŠTANJA

Zaveštanja rušljiva zbog zaveštajne nesposobnosti zaveštaoca ili zbog mana zaveštaočeve volje mogu se poništiti ako se tužba za poništaj pokrene u roku od jedne godine od dana saznanja za postojanje uzroka rušljivosti (s tim što taj rok ne može početi da teče pre proglašenja zaveštanja u ostavinskom postupku), a najkasnije u roku od deset godina od dana proglašenja zaveštanja u ostavinskom postupku.

Zaveštanja rušljiva zbog povrede zakonske forme zaveštanja ili zbog nepoštovanja uslova predviđenih zakonom mogu se poništiti ako se tužba za poništaj pokrene u roku od jedne godine od saznanja za zaveštanje (s tim što taj rok ne može početi da teče pre proglašenja zaveštanja u ostavinskom postupku), a najkasnije u roku od deset godina od dana proglašenja zaveštanja.

Ove rokove ne treba mešati sa rokovima u vanparničnom postupku. Kada u okviru ostavinskog postupka neko od naslednika ospori zaveštanje, vanparnični (ostavinski sud) odnosno javni beležnik koji postupa u ostavinskom postupku će onu stranu za koju proceni da nije u pravu uputiti da u roku od 30 dana podnese tužbu sudu kojom će osporiti, odnosno dokazati postojanje osporenog zaveštanja. Tada se mora postupiti u tom ostavljenom roku od 30 dana ili će ostavinski postupak biti nastavljen a zaveštanje proglašeno.

 

ZAVEŠTAJNI SVEDOCI

Po osnovu čl. 112 Zakona o nasleđivanju zaveštajni svedoci moraju biti punoletni, poslovno sposobni i pismeni. Za usmeno zaveštanje pred tri svedoka zaveštajni svedoci  moraju biti punoletni i poslovno potpuno sposobni a ne moraju biti pismeni. Oni moraju znati jezik na kojem je zaveštanje sačinjeno, što znači da moraju znati jezik na kojem ga je ostavilac izrekao pred njima.  Oni su dužni bez odlaganja napismeno sastaviti zaveštaočevu izjavu i da je što pre predaju sudu, ili da je usmeno ponove pred sudom kada moraju navesti gde je, kada i u kakvim okolnostima zaveštalac tu izjavu dao, mada zakon određuje da izvršenje te dužnosti nije uslov punovažnosti usmenog zaveštanja.

Zakon je  odredio koji svedoci ne mogu biti zaveštajni svedoci u zakonskim formama zaveštanja izuzev usmenog zaveštanja pred tri svedoka. Tako u zaveštanjima koja nisu usmena zaveštanja zaveštajni svedok ne može biti zaveštaočev krvni srodnik u pravoj liniji, pobočni srodnik zaključno sa četvrtim stepenom srodstva, tazbinski srodnik zaključno sa drugim stepenom srodstva, srodnik po usvojenju, supružnik, bivši supružnik, vanbračni partner, staralac, bivši staralac, štićenik ili bivši štićenik.

 

 

DOKAZIVANJE POSTOJANJA I SADRŽAJA ZAVEŠTANJA

U slučaju da se zaveštanje uništi, izgubi ili sakrije po nastupanju zaveštaočeve smrti, ili da se zaveštanje uništi, izgubi ili sakrije bez volje zaveštaoca a pre nastupanja njegove smrti, zainteresovano lice može tužbom u sudskom postupku dokazivati da je zaveštanje postojalo ili da još postoji ali je izgubljeno, s tim što mora dokazati i sadržinu tog zaveštanja kao i formu tog zaveštanaja. U mojoj advokatskoj praksi sam davno bio preuzeo slučaj koji je pogrešno bio vođen jer je lice koje je primljeno u bolnicu zbog pogoršanja hronične bolesti izrazilo pred svedocima po prijemu u bolnicu da je odlučilo da ostavi imovinu jednom licu i da je sastavilo pisano zaveštanje o tome ali da je to zaveštanje izgubljeno, pa sam po preuzimanju slučaja  umesto tužbe za sticanje svojine putem usmenog zaveštanja promenio tužbu u dokazivanje postojanja izgubljenog zaveštanja sa određenom sadržinom i u određenoj pisanoj formi .

 

 

USMENO ZAVEŠTANJE (TESTAMENT) PRED SVEDOCIMA

Zakon o nasleđivanju poznaje usmeno zaveštanje (testament) pred svedocima kao izuzetak koji se vrlo restriktivno prihvata kao pravno validan. Ovo je specifična forma zaveštanja koja izaziva najviše nedoumica kod lica koja nisu pravnici, i koja zbog toga dovodi do većeg broja sudskih sporova u odnosu na ostale vidove zaveštanja, zbog čega je posebno obrađujemo. Tako po osnovu čl. 119 Zakona o nasleđivanju zaveštalac može svoju poslednju volju izreći pred tri istovremeno prisutna svedoka ako zbog izuzetnih prilika ne može sačiniti pismeno zaveštanje.  Odmah se uočava uslov bez kojeg nema pravno validnog usmenog zaveštanja pred svedocima, a to je postojanje izuzetnih prilika koje isključuju realnu, objektivnu mogućnost da zaveštalac sastavi pisano zaveštanje. Sledi da su nastale izuzetne prilike takvog karaktera da zaveštalac objektivno i subjektivno nije u stanju da sastavi svoje zaveštanje bilo kog tipa. Da bi se shvatila razlika ovog tipa zaveštanja od  jednog sličnog tipa zaveštanja, treba obratiti pažnju da postoji i pisano zaveštanje pred svedocima, koje nije usmeno zaveštanje pred svedocima o kome je ovde reč,  već se tu radi o pisanom dokumentu koji zaveštalac pred dva prisutna svedoka  potvrđuje kao svoje zaveštanje i potpisuje ga, pri čemu nije od uticaja da li je on lično to zaveštanje napisao ili sastavio. Za razliku od toga, usmeno zaveštanje pred svedocima je dato usmenim putem pred tri istovremeno prisutna svedoka, dok pisano zaveštanje pred svedocima podrazumeva postojanje sačinjenog pisanog dokumenta koji zaveštalac potvrđuje kao svoje zaveštanje pred dva svedoka i potpisuje ga. Usmeno zvaštanje pred svedocima je pravno validno kada zbog nastalih izuzetnih okolnosti zaveštalac objektivno i subjektivno  nije u mogućnosti da sačini pisano ili bilo koje drugo zaveštanje.  Drugi uslov za pravnu valjanost usmenog zaveštanja pred svedocima, pored postojanja izuzetnih prilika, jeste i da je zaveštalac usmeno izjavio svoju poslednju volju pred tri istovremeno prisutna svedoka tokom trajanja tih izuzetnih prilika.  Sudska praksa Vrhovnog kasacionog suda zahteva da se posmatraju i subjektivne okolnosti ali i objektivne okolnosti kada se utvrđuje postojanje izuzetnih okolnosti i nemogućnost da se tada ili ranije sačini neko od redovnih tipova zaveštanja.

 

ŠTA SU TO IZUZETNE OKOLNOSTI KOD USMENOG ZAVEŠTANJA PRED SVEDOCIMA?

Izuzetne okolnosti Zakon o nasleđivanju nije posebno razradio niti opisao. Njih je definisala sudska praksa. Iz moje advokatske prakse jasno se isticalo da su te izuzetne okolnosti neka potpuno nepredviđena situacija, koja se iznenadno dogodila, i zbog kojih okolnosti je život lica koga su takve izuzetne okolnosti zadesile u tolikoj meri ugrožen da je realno očekivati njegovu neposrednu smrt, a njegovo stanje u tom trenutku ga objektivno i subjektivno onemogućava da sastavi zaveštanje (testament), već ga jedino može izgovoriti pred tri istovremeno prisutna svedoka. Mogućnost neposrednog nastupanja smrti podrazumeva mogućnost da smrtni ishod iznenadno nastupi u narednim minutima ili satima. U praksi ne bi važilo zaveštanje ako posle nastupanja stanja izazvanog izuzetnom i nepredviđenom situacijom lice neće neposredno preminuti već će imati vremena i mogućnosti da sačini pisano ili kakvo drugo zaveštanje. Događaj koji se smatra izuzetnim okolnostima jeste, primera radi, teška povreda u saobraćajnoj nesreći, nastupanje srčanog ili moždanog udara, i svaka situacija koja nastupa trenutno i relano dovodi do nastupanja smrti u narednim satima, a od okolnosti slučaja zavisi koji je to period, zatim, dejstvo neke prirodne katastrofe poput zemljotresa, poplave, odrona i tome slično koje okolnosti zadese i povrede lice da je realno da će neposredno nastupiti smrt. U slučaju da zaveštalac usmenog zaveštanja pred svedocima ipak preživi te izuzetne okolnosti, usmeno zaveštanje prestaje da važi 30 dana nakon prestanka prilika u kojima je zaveštalac izrekao usmeno zaveštanje pred svedocima, čime zakon potencira da takvo zaveštanje može da se da samo u izuzetnim okolnostima koje naposredno dovode do smrti.

Izuzetnost nastanka takvih situacija je vrlo restriktvina. Zbog toga naglo pogoršanje stanja neke teške bolesti kod pacijenta, čak i ako bi to pogoršanje samo po sebi realno moglo dovesti do neposredne smrti, neće biti tretirano kao izuzetna okolnost jer je lice moglo zbog nastupanja takve bolesti predvideti mogućnost svoje smrti i sačiniti u ranijim fazama bolesti neko od zakonom određenih zaveštanja. Imao sam u praksi slučajeve gde je pacijent, oboleo od kancera, primljen u bolnicu zbog naglog pogoršanja stanja, gde je dao usmeno zaveštanje pred svedocima. Pacijent je preminuo posle par dana u bolnici, ali je sud stavio van snage takvo zaveštanje ceneći da okolnosti slučaja nisu ukazivale na postojanje izuzetne siutacije za pacijenta, bez obzira na naglo pogoršanje stanja zbog čega je zaveštalac primljen u bolnicu, jer je stanje njegove bolesti bilo dugogodišnje i on je bio svestan da je smrtni ishod realan pa je mogao sastaviti pisano ili kakvo drugo zaveštanje pre nastupanja pogoršanja. Suprotan primer, kada je sud prihvatio postojanje izuzetnih okolnosti, jeste jedan slučaj kada je nastupila teška povreda kao posledica teške saobraćajne nesreće, i kada je suvozač izrekao pred tri svedoka u ambulatnim kolima svoje zaveštanje, pri čemu je preminuo od posledica nanetih povreda tokom naredne noći. Iz ovih primera se vidi šta predstavljaju izuzetne prilike i koliko se restriktivno one primenjuju u sudskoj praksi. Najčešći slučajevi u praksi koje sam imao, bilo da su u pitanju ovi sudski sporovi ili pravni saveti klijentima, jesu one situacije gde je lice, najčešće bolesno ili staro, izrazilo usmeno jednom želju pred svedocima da ga naslede određena lica, a da nije bilo nikakvih izuzetnih okolnosti za to lice uključujući njegovu bolest i starost koji bi ukazali na naglo i iznenadno pogoršanje situacije i neposredno nastupanje smrti. Takavo „zaveštanje“ uopšte nije zaveštanje pred svedocima jer nema zakonom propisanu formu za to ili za bilo koji drugi tip  zaveštanja, i nije podobno za proizvede nasleđivanje u korist pomenutih naslednika bez obzira šro je volja ostavioca možada upravo bila takva, budući da nije bilo izuzetnih okolnosti potrebnih za validnost usmenog zaveštanja. Greška je počinjena jer nije sastavljen neki od vidova zakonitog zaveštanja.

Scroll to Top