Kada zaposleni ima pravo na naknadu štete zbog povrede na radu?
Povreda na radu se u našem zakonodavstvu tretira kao objektivna kategorija, što bi značilo da zaposleni koji pretrpi povredu na radu automatski ima pravo na naknadu štete od strane poslodavca. Na prvi pogled to izgleda upravo tako. Po osnovu čl. 164 aktuelnog Zakona o radu (poslednja izmena iz 2014. godine) poslodavac je dužan da naknadi štetu zaposlenom u skladu sa zakonom i opštim aktom kada zaposleni pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom. Odgovornost poslodavca je u tom slučaju po opštim načelima odgovornosti: mora se dokazati da je zaposleni pretrpeo štetu, da je ta šteta prouzrokovana na radu ili u vezi sa radom, ali naknada štete zavisi i od toga da li postoje okolnosti koje bi isključile odgovornost poslodavca. Pored toga, treba imati u vidu i pravila o odgovornosti poslodavca kao eventualnog vlasnika opasne stvari ili nosioca opasne delatnosti. Ako je povreda na radu nastala od neke opasne stvari, bez obzira da li je opasna stvar u vezi sa radom ili ne, odgovaraće poslodavac ako je on vlasnik te stvari I to po pravilima odgovornosti vlasnika opasne stvari, a u vezi čl. 173 i 174, kao i čl. 177 Zakona o obligacionim odnosima. Isto važi i ako je poslodavac nosilac opasne delatnosti a šteta na radu je nastala baš povodom obavljanja takve delatnosti, jer i tada poslodavac odgovara po pravilima odgovornosti za naknadu štete od opasne delatnosti. Više o tome može se naći u adekvatnim tekstovima na ovom blogu.
Povreda koja je nastala u okviru procesa rada se po pravilu vezuje za sam taj rad. U tom slučaju poslodavac odgovara objektivno a zaposleni ima pravo na naknadu štete. Pri tome se mora imati u vidu da važe pravila podeljene odgovornosti, što stoji navedeno nešto niže u ovom članku.
Kada zaposleni ne bi imao pravo na naknadu štete zbog povrede na radu?
Pomenuti čl. 164 Zakona o radu (Sl. Glasnik24/05… 75/14) navodi da zaposleni koji pretrpi povredu na radu ili u vezi sa radom ima pravo na naknadu štete od strane poslodavca. Da bi se shvatio pojam rada, odnosno pojam „u vezi sa radom“, koje pojmove koristi zakonodavac, mora se poći od shvatanja pojma procesa rada. Obavljanje rada vrši se u određenom radnom prostoru, na otvorenom ili u određenim prostorijama, određenim alatima i mašinama, na određeni tehnološki način. Tokom radnog vremena zaposleni najveći deo vremena provodi u radnom procesu. Radni porces je definisan delokrugom poslova i nadležnosti za svakog zaposlenog, odnosno za poziciju njegovog radnog mesta, i to u ugovoru o radu kao i u aktu poslodavca o sistematizaciji radnih mesta. Dok zaposleni obavlja rad u okviru te sistematizacije, smatra se da se nalazi u procesu rada. Isto važi i za izuzetne slučajeve ako bi se zaposlenom poverila radna obveza koja nije u skladu sa njegovim radnim zadacima.
Međutim, zaposleni deo vremena provodi i van radnog procesa. To su one situacije gde zaposleni nije konkretno uključen u određenom trenutku u proces rada. Primer za to je odlazak na pauzu ili na obrok. Povreda na radu može nastati i u takvim situacijama. Šta se dešava ako bi se zaposleni, primera radi, prilikom odlaska na doručak povredio tako što bi se potpleo na stepenicama? Na prvi pogled, povreda je nastala za vreme radnog vremena, na radnom mestu kod poslodavca u širem smislu, ali u ovom primeru zaposleni nije bio u procesu rada. Ako poslodavac dokaže da je zaposleni povredu pretrpeo tako što je sam načinio propust svojom nepažnjom, i to van porcesa rada, onda bi se poslodavac mogao osloboditi od odgovornosti. U predmetnom slučaju, ako je zaposleni pošao u kantinu, ako se potpleo zbog svoje nepažnje a ne zbog poda ili stepenica koje su imale neko svojstvo koje bi ih činile opasnom stvari (ispupčenje ili udubljenje, klizavost…), onda poslodavac ne bi odgovarao za naknadu štete. U ovakvim i sličnim slučajevima sudovi smatraju da povreda nije nastala na radu niti u vezi sa radom jer zaposleni nije bio direktno u procesu rada, pri čemu je sam doprineo nastanku štete, a nije u pitanju opasna stvar ili opasna delatnost.
Šteta koja nastane isključivo nekom radnjom zaposlenog, a koju radnju poslodavac nije mogao predvideti niti sprečiti, a čije posledice nije mogao izbeći, po pravilu neće biti tretirana kao odgovornost poslodvaca jer sudska praksa smatra da nema objektivne odgovornosti za štetu u smislu čl. 174 ZOO, u smislu opasne stvari ili opasne delatnosti. Pored toga, sudska praksa stoji na stanovištu da u ovakvim slučajevima nema ni subjektivne odgovornosti poslodavca u smislu da je nekom svojom radnjom doveo zaposlenog u poziciju da se povredi, pa nema ni subjektivne odgovornosti u smilsu čl. 154 ZOO jer nema uzročno posledične veze između radnje povređivanja i nekog propusta poslodavca. Krajni epilog je da zaposleni u takvim slučajevima, kada se sam povredio van procesa rada, nema pravo na naknadu štete. Ovo je praksa Vrhovnog kasacionog suda.
Podeljena odgovornost zaposlenog i poslodavca zbog povrede na radu
Podeljena odgovornost je opšta kategorija kod naknada štete koja važi i prilikom povreda na radu. Tu se posmatra doprinos oštećenog nastanku štetnog događaja. Oštećeni može svojom nepažjnom ili radnjom da izazove štetni događaj, u kom slučaju odgovornost oštećenog sud uzima u obzir i vrši procenu doprinosa oštećenog nastanku štetnog događaja. Tada se naknada štete u presudi umanjuje za određeni deo od utuženog iznosa shodno doprinosu oštećenog nastanku štetnog događaja. Sudska praksa u potpunosti prati ovaj stav, ali je problem u priličnoj neujednačenosti procenta koji se u sličnim situacijama umanjuje zbog doprinosa oštećenog nastanku štetnog događaja.
Primera radi, uzećemo čest slučaj u praksi, kada zaposleni doživi povredu na radu jer je pod bio mokar, zbog čega je došlo do klizanja i pada zaposlenog. Opširnije o ovoj temi može se naći u ovom blogu u tekstu koji se bavi pitanjem da li je pod (podloga) opasna stvar. Pod nije opasna stvar osim ako ne dobije neko svojstvo koje ga može činiti opasnom stvari. Mokar pod je takvo svojstvo jer pod, ako je mokar, može postati klizav. Ako u predmetnom primeru mokar pod jeste realna posledica procesa rada, onda poslodavac shodno pravilima Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu mora učiniti radnu sredinu bezbednom za rad, a zaposleni mora primenjivati sve propisane mere zaštite. Poslodavac mora otkloniti uzrok vlaženja poda, a u svakom slučaju treba da stavi tablu ili kakvu drugu oznaku sa upozorenjem da je pod mokar i klizav, što sudska praksa uvek uzima u obzir prilikom odlučivanja. Povreda je tu objektivna odgovornost poslodavca, najčešće po pravilima objektivne odgovornosti vlasnika opasne stvari za štetu nastalu od te stvari. Međutim, ako se zaposleni uprkos upozorenju nije sa posebnom pažnjom kretao, ili ako nije u potpunosti primenjivao mere zaštite na radu koje bi sprečile ili umanjile proklizavanje, onda postoji njegov doprinos i sudska praksa to ceni. Tada dolazi do umanjenja visine tužbenog zahteva shodno pravilima iz čl. 192 ZOO.