Da li postoji mogućnost naknade štete u slučaju kad jedna od pregovaračkih strana odustane od pregovora?
Odgovor na ovo pitanje se najvećim delom nalazi u odredbi čl. 30 Zakona o obligacionim odnosima. Takva mogućnost postoji. Međutim, takva mogućnost je retka u praksi. Najpre da ukažemo da se pojam pregovora u smislu pomenute odredbe zakona ne odnosi samo na pregovore u privredi, već i na pregovore koje bilo koja strana, bilo koje fizičko lice vodi sa ciljem zaključenja nekog pravnog posla ili sporazuma uopšte. Tako su pregovori prisutni i prilikom kupoprodaje stana ili polovnog vozila, prilikom zajma novca od fizičkog lica ili od banke, prilikom izdavanja nekretnine u zakup, prilikom zasnivanja radnog odnosa između poslodavca i radnika, između suvlasnika u vezi podele ili korišćenja nepokretnosti… Pregovora ima faktički svuda u svakodnevnom životu, a u pravnom smislu, u smislu instituta koji definiše Zakon o obligacionim odnosima, nužno je da pregovori imaju za cilj neki prenos materijalnih dobara, bilo da je u pitanju novac ili neko pravo koje se može materijalizovati ili dobiti protivvrednost u novcu.
Pregovori mogu dovesti do ponude za zaključenje ugovora, odnosno do zaključenja ugovora između strana koje su pregovarale, ali isto tako mogu dovesti i do odustanka od daljih pregovora jedne ili obe strane. Koji su slučajevi kada odustanak od pregovora dovodi do obaveze da strana koja odustane naknadi štetu drugoj strani koja nije odustala od pregovora? Kada dođe do zaključenja ugovora onda sadržaj pregovora nije relevantan (osim ako se razjašnjavaju sporna pitanja), već je bitan samo sadržaj ugovora između stranaka. U čl. 30 Zakona o obligacionim odnosima, postavljeno je opšte prihvaćeno pravno načelo da pregovori ne obavezuju niti jednu od strana koje pregovaraju da sklope ugovor. To znači da svaka strana može odustati od pregovora i da tim odustankom ne odgovara za štetu koju bi eventualno pretrpela druga strana zbog prestanka pregovora (nesklapanja ugovora).
Naknada štete zbog odustanka od pregovora je izuzetak u sudskoj praksi. Za ovaj izuzetak potrebna je primena jednog od osnovnih postulata obligacionog prava koji je naveden i u Zakonu o obligacionim odnosima, a to je načelo savesnosti i poštenja. Po tom načelu svako je dužan se uzdrži od postupaka kojim se drugom može naneti šteta. Spajanje oba načela, da svako može odustati od pregovora i da nije dužan naknaditi eventualnu štetu drugoj strani nastaloj zbog odustanka, i načela da je svako dužan da se uzdrži od postupaka kojima se nanosi šteta drugome, došlo se do zakonskog rešenja da stranka koja je vodila pregovore a pri tom uopšte nije imala nameru da sklopi ugovor jeste nesavesna stranka i tada odgovara za eventualnu naknadu štete pričinjenu drugoj strani. Iz toga sledi da su dva uslova za nastanak obaveze za stranu koja je napustila pregovore da drugoj strani u pregovorima naknadi štetu ti da strana koja je odustala nije imala nameru da sklopi ugovor i da je drugoj strani pričinjena šteta. Po prihvaćenom shvatanju profesora Slobodana Perovića, uvaženog profesora Pravnog fakulteta u Beogradu i tvorca Zakona o obligacionim odnosima, ta šteta nije ugovorna već se radi o deliktnoj šteti koja se zasniva na krivici štetnika (strana u pregovorima koja nije postupala savesno i od početka nije želela da sklopi ugovor).
Drugi vid kada je moguća odgovornost za odustanak od pregovora takođe podrazumeva nastanak materijalne štete pregovaraču – suprotnoj strani, ali za razliku od prvog slučaja ovde postoji namera strane koja odustaje od pregovora da sklopi ugovor (sporazum, nije bitno da bude pisani), ali od te namere odustaje bez valjanog razloga. Dakle, i kada strana bez valjanog razloga odustane može postojati mogućnost naknade štete.
Sudska praksa u sporovima za naknadu štete zbog prestanka pregovora
Oba slučaja u sudskoj i advokatskoj praksi imaju retku primenu. Jasno je da u oba slučaja treba dokazati da je druga strana koja nije odustala od pregovora pretrpela neku materijalnu štetu. Ta šteta nije moralna šteta, niko se ne može pozvati da je izložen sramoti ili neugodnosti prema trećim licima jer drugi pregovarač nije hteo sa tom stranom da sklopi ugovor već je odustao od pregovora. Šteta je u smislu čl. 154 Zakona o obligacionim odnosima umanjenje nečije imovine ili izostanak objektivno očekivanog povećanja nečije imovine zbog činjenja ili nečinjenja drugog lica. U predmetnim slučajevima to bi bila materijalna šteta sa razloga što je druga strana odustala od pregovora. Kada se dokaže postojanje ove štete onda ide teži deo postupka dokazivanja. U provom slučaju to je dokazivanje da suprotna strana uopšte nije imala nameru da pregovore završi uspešno jer nije ni imala nameru da sklopi bilo kakav sporazum te vrste sa oštećenom stranom. U drugom slučaju, treba dokazati da je druga strana odustala od pregovora bez nekog objektivnog razloga. Ovo je sve vrlo teško dokazati, i uglavnom se svodi na iskaze svedoka koji su neposredno upoznati sa tokom pregovora i namerama strana u pregovorima. Takav svedok bi se morao izjasniti da je neposredno upoznat sa tim da strana koja je odustala od pregovora nije želela da sklopi sporazum i da je vodila pregovore tek reda radi, ili čak da bi nanela štetu drugoj srtani.
U slučaju odustanka od pregovora sa nekog objektivno neosnovanog razloga, najveću ulogu u oceni objektivnosti ovih razloga za odustajanje imaće sud. Tu nema neke posebne sudske prakse, ali se u svakom slučaju mora voditi računa o objektivnom razlogu za odustajanje, i treba biti sankcionisano ono što ne može biti objektivan razlog za odustanak od pregovora. Objektivni razlozi za odustanak od pregovora je ona široka lepeza razloga koji bi kod objektivne većine pregovarača doveli do odustanka. Tako neočekivana promena koja bi dovela do onemogućavanja jedne strane da ostvari očekivanu korist koliko je objektivno očekivala postizanjem sporazuma, ili izostanak bilo kakve materijalne koristi od takvog sporzauma zbog neočekivane promene nekog spoljnog faktora u pregovorima morao bi biti objektivan razlog da strana koja je time pogođena može bez naknade štete odustati do ugovora.
Primeri iz sudske prakse objektivnih razloga za odustanak od pregovora su najčešće vezani za promenu cene koštanja neke robe ili usluga koja je direktno ili indirektno predmet pregovora. Tako, ako tokom pregovora dođe do naglog skoka cene određene robe koja je nužna za proizvodnju koja se ugovara, tada strana koja je pogođena tim povećanim troškovima može da se pozove na objektivno stanje koje nije bilo očekivnao jer će zbog takvog povećanja doći do smanjenja očekivane zarade, zbog čega ta strana odustaje od daljih pregovora. Sudovi u takvim situacijama ne bi trebalo da imaju dilemu da li postoji objektivni razlog za odustanak jer on kao takav postoji. Objektivni razlog može biti i neodobravanje kredita pregovaraču od strane banke, zbog čega nije moguće ući u posao. U svakom slučaju, ne sme se izgubiti iz vida da pregovarač može napustiti pregovore kada hoće i da nije dužan naknaditi eventualnu štetu, osim u ovim navedenim izuzecima u dva zakonom navedena slučaja, ali da iste treba tretirati kao izuzetak od pravila. Faktički, naknada štete će biti usvojena kad se šteta dokaže i kad se dokaže da strana koja je odustala nije pažljivo i odgovorno (nije postupala kao dobar privrednik ili kao osoba sa prosečnom pažnjom) postupala prema suprotnoj strani, pa je vodila pregovore sa ciljem da ošteti suprotnu stranu, ili je neodgovorno vodila pregovore iako je bila svesna da ne može zaključiti takav posao, ili je tek tako, bez objektivnog razloga napustila pregovore.
Imao sam takav slučaj u advokatskoj praksi. Strana ugovornica je odugovlačila pregovore isticanjem stalno novih i dodatnih zahteva drugoj strani. To se oteglo na preko godinu dana pre nego što je strana koja je isticala nove zahteve napustila pregovore. Isticanje novih zahteva tokom pregovora nije osnov za naknadu štete. Suprotna strana je mogla i sama napustiti pregovore ako nije bila zadovoljna stalnim isticanjem novih zahteva od suportne strane. Isticanje novih zahteva u pregovorima je legalno. Međutim, ako je to isiticanje sa prikrivenim ciljem da se, primera radi, pregovori prolongiraju da bi ta strana koja je isticala nove zahteve sačekala drugu povoljniju opciju kod nekog trećeg lica van pregovora, pa kad to dobije odustane od pregovora, onda bi to bio osnov za naknadu štete suprotnoj strani. Osnov za naknadu štete bi bio, primera radi, i taj da je strana koja je odustala dobila informaciju da takav posao nije moguć, ali da je dalje nastavila pregovore po inerciji, iako je znala da neće moći potpisati predmetni ugovor, dovodeći u zabludu suprotnu stranu da želi dalje pregovore.
U sudskoj praksi se mogu pojaviti situacije sa odustankom od pregovora za sklapanje imenovanih pravnih poslova. To su oni poslovi čiji su ugovori direktno navedeni i regulisani u Zakonu o obligacionim odnosima ili nekom drugom zakonu, i koji imaju svoja zakonska pravila. Odustanak od pregovora na osnovu zakonskog ovlašćenja koje je direktno ili indirektno dato kao pravo strani koja je od pregovora odustala nije razlog za naknadu štete. Primer su bankarski poslovi. Ako potencijalni korsnik kredita bude odbijen od borda banke u vezi zahteva za isplatu kredita, pa zbog toga propadne neki posao toj strani čiji je zahtev za kredit bio odbijen, sudska praksa u tužbi te strane prema banci isključivo staje na stranu banke. Razlog za to se nalazi u činjenici da je po čl. 28 Zakona o bankama dato pravo bankama da u svakom pojedinačnom slučaju procene rizik povraćaja datih kreditnih sredstava. Samim tim, banka ima pravo da odbije zahtev za kredit ako porceni da nema osnova da da kredit klijentu jer je takav posao ocenjen kao rizičan. Takvo stanovište zauzeo je i Vrhovni kasacini sud u jednoj revizijskoj odluci Rev 294/17.
Pregovori inače, imaju jedan dublji smisao u vezi sa tumačenjem ugovora. Kada dođe do spora u vezi sa značenjem klauzula iz ugovora, ili neka oblast uopšt nije obuhvaćena ugovorom između stranaka, a u vezi toga nastaje spor, onda sud tumačenjem toka pregovora dolazi do zaključka šta je bio cilj ugovarača.