PIKASO NIJE URADIO GERNIKU ?

 

Duvanski dim mu udahnuo život ?

Sve u vezi sa Pablom Pikasom, njegovom ličnošću, životom i delom, prožeto je neobičnim stvarima. Po dolasku na ovaj svet, dah duvanskog dima bio je prvi dah koji je osetio. Udahnuo mu ga je stric kada ga je babica pri rođenju spustila na sto misleći da je rođena mrtva beba. Oživeo je. Nema previše dokaza da je zaista ovako i bilo, ili je to možda samo još jedna od misterija koja ga je pratila, ali se njegov život, osim slikarstva, delom sastojao od skandala, javnih kuća, cigareta i žena, što ukazuje da ovaj događaj treba sa priličnom merom uzeti kao realno moguć životni putokaz koji je sa prvim dahom života primio. I otac mu je bio slikar, tačnije nastavnik slikanja, ali je već pošto je mali Pablo postao tinejdžer shvatio da ga nema čemu podučavati iz slikarstva. Dečak je pokazao takav talenat da mu je put u umetnost bio šrom otvoren. Bilo je jasno da će posedovati snagu koja će uspostavljati nove kriterijume u slikanju, snagu koja će ga učiniti lučonošom koga je jedino moguće slediti a ne i preteći. Za njegovim idejama pokrenule su se mase slikarskih nomada onog doba. Svoj a i tuđe ateljee širom sveta pretvorio je u mesta traganja za novim, do tada neslućenim izrazima u slikasrtvu, i novim slikarskim tehnikama.

 

Pikasove žene

Imao je tek nešto više od 160 cm visine, ali svoju nezasitu strast prema ženama nije skrivao niti mu je njegova visina u tome smetala. Bolje reći, njegova telesna visina bila je obrnuto proporcionalna njegovom libidu. Neke od njih su ostavile otisak svojih izlomljenih portreta u više ravni na njegovim slikama. Dešvalao se da portret nije ni gotov, nekada čak ni započet, a da je Pablo već ostvario vezu sa drugom ženom. Kako je bilo njima nije teško zaključiti, jer je talas slikarevog ega bio toliko moćan da je taj cunami odnosio svaku od njih. Među njima su se našle i dve koje je oženio. Neke od njih bile su balerina Olga Hohlova, igračica Mari Terza Valter, slikarski model Fernanada Olivije, Fransoaz Žilo, Eva Guel, Dora Mar… Imao je užasan odnos prema svima njma. Psiholog može napisati esej o razlozima takve psihičke potrebe za ženama i razlozima za takvo tretiranje žena, o razlozima stalnih promena njegovog ljubavnog života, a koje promene ipak nije jednostavno shvatiti nama običnim, a još teže ih je pobrojati. Bio je veliki slikar ali baš nije bio primer uzornog supruga. Prva supruga bila je Olga Hohlova, a na venčanju 1918. godine jedan od kumova bio je Žan Kokto, a iz tog braka rođen je sin Paolo. Sa Marijom Terezom Valter dobio je ćerku Maju. Njegov ego bio je mirni posmatrač sukoba Marije sa Dorom Mar u njegovom ateljeu. Bilo mu je normlano da se dve žene čupaju za kose zbog njega. Njegova druga žena, francuska slikarka Fransoaz Žilo, je jedina koja je preduhitrila Pablovu nestalnost i napustila ga uzevši sa sobom dvoje njihove dece. Jadne žene.

Posebnu vezu ostvario je sa Dorom Mar. Njeno puno ime je Henrite Teodora Marković, mnogima poznata kao vrsni fotograf, pesnikinja i slikarka, a nekima još poznatija kao ljubavnica i muza velikog Pabla Pikasa. Njeni portreti sa potpisom « Pikasso » su uokvireni mnogim ramovima i okačeni po raznim prestižnim, svetskim galerijama. Njen otac je iz Austro-Ugarske, rodom iz Siska, arhitekta s kraja devetnaestog i iz prve polovine dvadesetog veka, a majka joj je Francuskinja. Arhitekta Josip Marković je živeo u Argentini gde je i stvarao. Ostavio je značajan pečat u arhitekturi centra starog Buenos Airesa. Dora se uglavnom vezuje za Francusku, a najdublji trag ostavila je kao vrsni fotograf umetničke i modne fotografije. Od rane mladosti bila je povezana sa tada avangardnim umetnicima iz sveta nadrealizima, umetničkog pravca iz sredine dvadesetih godina prošlog veka. Slikara je upoznala desetak godina kasnije, preko zajedničkog prijatelja Pola Elijara, francuskog pesnika naderaliste. Burna veza Dore i Pabla trajala je manje od deset godina, od sredine tridesetih do početka četrdesetih godina prošlog veka, obeležena na slikarskim platnima, turbulentna kao i vreme u kojem je bila.

Pablo je za nju govorio da je žena sa retkim darom suza, da su njene tužne, plačljive oči bile nepresušan izvor inspiracije da ih portretiše, mada ima shvatanja da se ona zapravo ne nalazi niti na jednom njegovom radu. To je i ona sama rekla, dozvolivši da je Pablo samo ponekad slikao njen akt a ne i njeno lice. Ta veza opisivana je u različitom aspektu opisa, od ljubavi do morbidnosti. Slikaru je patnja često bila opsesivna tema na slikama, a Dorina patnja je proizilazila, između ostalog, i iz njihovog zajedničkog života. Njena rafinirana, duhovna lepota i intelektualna uzvišenost držali su Pablovu pažnju, ali ne u tolikoj meri da bi ova veza pobedila vreme. Po njihovom rastanku, ona je napustila njihov dom i njegov atelje i otišla na jug Francuske u stanju duševnog rastrojstva, istu destinaciju koju je pre nje iz istih razloga i u istom duševnom stanju odabrala Olga Hohlova. Jug Francuske je postao utočište mnogim Pablovim emotivnim žrtvama. Dorine fotografije nosile su u sebi pristup temi sa izvesnim glamurom, čak i kada je fotografisala siromašna predgrađa Pariza. Njene izložbe fotografija aktuelne su i danas, a njen umetnički senzibilitet pretočen je u više knjiga koje su se bavile njom, njenim delom i njenom vezom sa Pikasom.

 

Pablo Pikaso nije stvorio Kubizam ?

Početkom prošlog veka slikarstvo je bujalo kao i sva tadašnja umetnost. Doba opšteg prosperiteta Evrope, prosperiteta materijalnog, industrijskog, naučnog, umetničkog, bližilo se kraju pred nadolazećim balkanskim i svetskim sukobima. Taj period poznat kao « Belle époque », nastao kao posledica nekoliko decenija mira na evropskom tlu među najvećim silama tog doba, omogućio je i značajan razvoj umetnosti. Oslobađanje od realizma i bavljenje prirodom i ljudskim telom u prirodi, posmatranje vazduha i kontrasta svetla, dela izražena bojama i osvetljena suncem, sve je to donelo impersionizam u drugoj polovini devetnaestog veka. Ovaj slikarski pravac, nazvan po slici « Izlazak sunca-impresija » Klod Monea iz 1874. godine, pokrenuo je nova shvatanja u slikarstvu. Za Leonida Šejku, našeg slikara i suosnivača multi umetničkog pravca Medijala pedesetih godina prošlog veka, « vazduh i svetlost impresionizma ispostavlja se kao površina stvari », kako navodi u svom delu « Traktat o slikarstvu ».

Pikaso se ne ubraja u impresioniste, najpre zato što je rođen dosta kasnije da bi akivno učestvovao u stvaranju ovog značajnog pravca sedamdesetih godina devetnaestog veka, a koji su stvarali Mone, Pisaro, Dega, potom Van Gog …, sli se u njegovim početnim radovima vide uticaji ovog pravca. Fovizam, kao skup raznih pravaca sa početka dvadesetog veka doneo je slikarstvo sa izraženom i prenaglašenom emocijom, što je Pablu kao vrlo mladom umetniku počelo da smeta. On je, postepeno napuštajući lirizam svog « plavog perioda », tražio novu ravnotežu emocionalnog, i okreće se racionalnom kroz naglašavanje materijalnih površina. Njegove slike počinju da liče na mnoštvo malih materijalnih površina, koje su u suštini pravilne geometrijske površine (figure) i koje skupa predstavljaju sklop jednog naslikanog predmeta. Te površine imaju medjusobni odnos da naslikane pri bočnom svetlu bacaju svoje senke jedna na drugu. Tako su i ljudski likovi, njihova tela i predmeti izdeljeni u to vreme na Pikasovim slikama na male, skladne površine, koje su svaka za sebe zasebna geometrijska celina, i sve skupa deo jednog tela.

Ovaj novi način izražavanja, koji je nastao krajem prve decenije prošlog veka, nazvan je kubizam. Glavni protagonisti na početku bili su Pikaso i francuski slikar Žorž Brak. Njihove slike, po Šejkinom opisu, dobijaju taj neki novi kinetički momenat, slika postaje dinamička sa mnoštvom delića u prividnom pokretu, koji na taj način čine jednu celinu. Ovim nastaje čitav slikarski pravac od slikara sledbenika koji su počeli da koriste ovaj slikarski metod. Jedan ogranak dalje vodi u apstraktno slikarstvo gde Mondrijan slika čiste geometrijske površine (pa ko to voli nek izvoli), a drugi ogranak u kombinovanje kubizma sa ranijim modelima slikarskog izraza, pa tako Đorđo de Kiriko slika kubizam sa naglašenom perspektivom prostora. Neki slikari, poput Robera Delonea su kubizmu koji je imao umerene boje dodali izraženu boju. Kubizam zbog svoje skulpturalnosti koja se vidi na kubističkim platnima postaje primarni pravac i nekih drugih umetnosti pred Veliki rat, a po logici stvari najviše u skulpturi tog doba.

Da li je Pikaso stvorio Kubizam ? Sam Pikaso je u definisanju kubizma kao umetničkog pravca pošao od forme kao primarne. Ta vrsta umetnosti se po njemu bavila samo formom. On je tvrdio da je preko kubizma u slikarstvo uneo stvari i oblike koji su ranije bili ignorisani, pri čemu je negirao vezu sa matematikom, hemijom, psihoanalizom, muzikom, nazvavši to besmislicom, kako navodi istoričar umetnosti Herbert Rid u svom delu « Istorija modernog slikarstva ». Ovu avanturu sa kubizmom Pikaso je započeo svojom čuvenom slikom « Gospođice iz Avinjona », koja je započeta u proleće 1907. godine. Na njoj se vide portreti i tela nekoliko prostitutki, ali su njihova tela kao i nabori na zavesama dati u geometrijskim formama. Jedan od tih ženskih likova je lik Fernande Olivije, modela iz mnogih pariskih ateljea i Pikasove ljubavnice iz tog perioda. Sam naziv Avinjon upućuje na grad u Provansi, ali se tu radi o ulici u Barseloni koja je nosila naziv po tom mestu, a koja je bila puna crvenih fenjera. Uticaj ove slike na razvoj umetnosti, ne samo slikarstva, bio je ogroman, i taj pravac je bio glavni slikarski i ne samo slikarski izraz sve do početka Velikog rata 1914. godine. Na slici « Žena sa gitarom », geometrijski delići izražavaju lik tada njegove Eve Guel.

Međutim, pre Pikasa je Pol Sezan težio da definiše prirodu i sve oblike u njoj, pa i ljudsko telo i lik, preko osnovnih geometrijskih figura, valjka, lopte, kupe. On je ovo naveo samo teorijski jer u njegovim slikama nije bilo direktnog kubizma u to vreme. Pikaso nije bio voljan da kubizam predstavi kao pravac u slikarstvu i umetnosti. U « Istoriji umetnosti » H W Janson, stoji da je Pablo negirao kubizam kao pravac, smatrao je da ga nije stvorio. On se nije pojavio na skupu kubista. Isto tako je postupio i Žorž Brak, jer obojica nisu mislili da su stvorili novi pravac već samo da su koristili novi način likovnog izraza nazvan kubizam. Potom su Pikaso i Brak kubistički način prikazivanja stvari razvili u kolaž, najpre lepljenjem određenih slika i predmeta kubističkih oblika na osnovni materijal slike, a potom slikanjem istih na taj način. Iz toga je proistekla poznata Pikasova slika « Tri svirača », koja u sebi nosi kolažni pristup, a kao suportnost tom stilu i njegova poznata slika « Majka i dete » u kojoj dominira skulpturalnost, u emotivnom smislu nežnost, a prisutne su oble krive linije umesto do tada čestih pravih linija. Daljim spajanjem ovih na izgled različitih pristupa, Pikaso je, po « Istoriji umetnosti » H W Janson, nastavio da razvija svoj novi stil koji će ga dovesti do slike « Tri igračice ».

Pikasov nemirni duh nastavio je dalje da stvara, uvek u dodiru sa nečim novim, poput dodira se nadrealizmom sredinom dvadesetih godina prošlog veka. Umetnici su još od dadaizma, neposredno po završetku Velikog rata, težili da ospore sve ono što je dotadašnja, kako su mislili, imperijalistička i buržoaska umetnost radila, a sa razloga jer je takva predatorska svest dovela do velikih sukoba, ratnih pustošenja i smrti, pa su hteli izbaciti iz svojih glava sadržaje koji su ih podsećali na to jer su nastali u vreme i pod filozofijom takve pohlepe. Levičarstvo ? Nije sporno, Pikaso je uvek težio levim idejama kao i mnogi umetnici tog medjuratnog perioda. Upliv Frojdove psihoanalize je takođe imao uticaja u tom vremenu na sve, a naročito na umetnike. Henrik Rid pikasovu sliku “Tri igračice” iz 1925. godine svrstava u nadrealizam. Po H W Jansonu primarno što izbija iz nje je odjek kolaža u oblicima kubizma i u bojama, a nadrealizam provejava kroz srodnost te slike sa tim tada aktuelnim pravcem u slikarstvu i umetnosti uopšte. Njegove potom nastale slike, na kojima je bilo primesa kubizma i kolaža, sa dislokacijama likova, nose u sebi ponešto od kubizma kojeg je napuštao i periodično mu se vraćao kao likovnom izrazu. Njegovi monumentalni radovi u periodu pred Drugi svetski rat takođe imaju u sebi taj likovni pečat, bilo da se radilo o pravim linijama ili o kubističkim krivim linijama.

 

Da li je Pikaso zaista naslikao Gerniku ?

Pikaso je tvrdio da je umetnik čovek sa osećanjima a ne maloumnik. Za njega je slikanje izražavanje osećanja prema žestokim ili srećnim događajima. Tako je nastala i « Gernika ». Po Henriku Ridu, jasno je da je « Gernika » slikana sa strašću i uverenjem, kao odgovor na užas rata. Maleni baskijski grad Gernika u Španiji je razoren aprila 1937. godine od strane nemačkih aviona iz zloglasne legije Kondor. Gering je rušio i ubijao, Pablo je slikao. Gering je po prvi put u istoriji patentirao pakleni izum, bombardovanje tepih bombama, sistematski uništavajući apsolutno sve, što su kasnije iskusili mnogi drugi gradovi, među njima i Beograd. Pikaso je patentirao svoj izum, eksplicitnog silkanja masovnog i neselektivnog stradanja grada, a grad čine ne samo zgrade već, prevashodno, ljudi i životinje. Zato ova slika na sebi i nema izraženih boja, sve je to u crno, belom i mnogim nijansama sive. Odsustvo drugih boja je izražavanje žalosti umetnika zbog nastale tragedije. Tu su prikazani užasi majke i njenog mrtvog deteta, ranjen konj koji umire, ruka mrtvog ratnika što još steže mač, izbezumljene životinje, patnja, stradanje… Slika je monumentalnih razmera što ima za cilj da pokaže opseg tragedije, a kakav je bio emotivni naboj govori to što ju je Pikaso završio relativno brzo, za samo 3 meseca, što je neuobičajeno za takve slike.

Poznata je fotografija Pabla Pikasa u stvaralačkom zanosu nad platnom “Gernike”. Ovekovečenje ovog istorijskog trenutka u slikarstvu i umetnosti uopšte uradila je Dora Mar. I na kraju, da li je Pikaso zaista naslikao “Gerniku”? Sliku je spasao od nacista poslavši je u SAD. Kada ga je Gestapo priveo u Parizu jedno od pitanja bilo je da li je on uradio « Gerniku » ? . Pablo je odgovorio:” Ne, to ste vi uradili”.

Scroll to Top