Beše svetsko prvenstvo u fudbalu. Katar nije zemlja fudbalskog pedigrea, mi nismo zemlja koja je u stanju da izbegne unutrašnje konfliktne situacije i makar da promaši svoj pucanj u vlastitu nogu čak i u fudbalu, a Japanci nisu ljudi koji bi se odrekli svoje životne kulture i svojih navika po bilo koju cenu pa makar im se neko podsmevao zbog toga. Ne pričamo ovde o fudbalu, niti o pobednicma i gubitnicima u takmičarskom smislu. Jedna od najkontroverznijih vesti bio je izveštaj sa utakmica japanske fudbalske reprezentacije posle kojih su njihovi navijači skupljali svoj otpad i čistili tribine iza sebe. Verovali ili ne. Na kraju su prevazišli sami sebe pa je objavljeno da su nakon utakmice sa Hrvatskom, koju su inače nesrećno izgubili na penale, pre no što su se vratili kući očistili ne samo iza sebe već i iza navijača hrvatske reprezentacije na tribini gde su Hrvati bili smešteni. Razlog za to su naveli u jedoj reči: kultura. „Za Japance je to sasvim normalna stvar. Kada napuštate mesto, mora da bude čistije nego što je bilo pre dolaska“, rekao je njihov selektor Hajime Moriyasu.
Japanska kultura je, dakle, da ljudi čiste i da iza sebe ostave najmanje podjednako čisto ako ne i čistije od onoga kako su zatekli, da bi bilo čisto i onima koji će za njima doći. Još viši stupanj te kulture oni ispoljavaju kad počiste i iza svojih protivnika koji su ih eliminisali, jer su Japanci smatrali da nije lepo da ostave uredno samo iza sebe već bi to trebalo učiniti i iza drugih. Svet, ne samo mi, se danima čudio takvom pristupu Japanaca i takvom stanju svesti. Ono se objašnjava japanskom kulturom koja je iznikla iz dubina bogate japanske tradicije u kojoj je pojedinac dužan i sebi i društvu a ne da je društvo dužno pojedincu. Oni su srećni što mogu da urade nešto koriso za zajednicu, za druge ljude, pa time i za protivnika na tribinama fudbalskog stadiona.
Jednog leta sam se zatekao u sličnoj situacaiji. Na prelepoj Kefaloniji spustili smo se do male zaklonjene uvale i bili iznenađeni neočekivanim prizorom. Nekakav otpad je bio nehajno bačen pokvarivši sliku tog predivnog i omamljujućeg pejzaža neba, sunca, borova, sitnog šljunka što ulazi u tirkizno i čisto more. Dok smo stajali u čudu i rezigniranosti, istom stazom se za nama spustila jedna grupa Nemaca. Pozdavili su nas, videli isto što i mi, a onda je jedna Nemica uzela da uklanja taj otpad. Šta sam mogao drugo uraditi nego ono što mi do tog trenutka nije palo na pamet: krenuo sam za njom i sam počeo skupljati te ostatke autombilske gume i koje čega, pa je uskoro nas nekoliko iznelo sve to na stazu i bacilo u kontejner. Uvala je bila čista. Pogledali smo se, digli palace u vis jedni drugima i uživali u prirodi. Tako je to jednostavno, očistiti iza sebe, čak očistiti i nečiju tuđu sramotu kao da nije tuđa već da je nametnuta svima nama. Osećaj je bio vanredan, verujte.
Pomenuti postupak japanskih navijača doživeo je odjek u svetu, pa i kod nas. Neki su hvalili civilizacijsko dostignuće do koga su Japanci dosegli, neki su uveravali druge da nikada ne bi pristali da se ponize zbog tuđeg bezobrazluka, a neki su našli reči osude za taj, kako rekoše, svirepi narod koji je takve necivilizovane grozote pravio po Mandžuriji i Dalekom istoku tokom Drugog svetskog rata, te da nema razumevanja za njihov čin. Čudno. Stav većine naših ljudi bio je da nema obaveze čistiti za drugim, da ima ko je plaćen da to ionako počisti posle utakmice, da je to ponižavajuće i nedostojanstveno raditi i tome slično. Znači li to da su japanski navijači neodstojanstveni kad se tako ponižavaju i glupi kad rade tuđ posao? Da li su onda dostojanstveni oni koji ne žele počistiti za drugim ? Da li su onda pametni oni što ne čiste za drugim i za samim sobom, kada već ima ko je plaćen da to počisti? Ima li to neke veze sa tradicijom i kulturom ljudi jednog podneblja?
Japanci imaju svoju duboku tradiciju. Oni svoju decu od malih nogu i u kući i po vrtićima i školama uče šta je suživot sa drugim ljudima, sa drugim vrstama u prirodi i sa samom prirodom. Deca su upućena na to šta je prihvatljivo a šta nije prihvatljivo u društvu, i koja je nagrada a šta je kazna. Učena su da je priroda jedini sudija i da ona nagrađuje i kažnjava svakoga u zavisnosti kako se prema njoj ophodi. Oni znaju od malena da svako od njih nije jedini već ima i drugih koje ne treba ugrožavati svojom bahatošću i samovoljom, da iza sebe treba ostaviti čisto i uredno onako kako je i zatečeno, zbog drugih. To shvatanje se potom prenosi i na sve druge svere delovanja, sa odlaganja i prerade otpada i čišćenja na porodicu, posao, zgradu, prirodu, pa na kraju to shvatanje dođe tako daleko, čak do fubalskog stadiona. Japan će čuvati i čisiti svoju zgradu i svoju kancelariju, svoj radni sto, svoj park, prirodu. Za njega je normalno da ne prlja iza sebe ni fizički ni menalno, i da poštedi druge svog vlastitog đubreta. Time celo njihovo društvo postaje mentalno zdravo i čini civlizacijski iskorak.
Društvo koje ne smatra da je posebno strašno odbaciti neki otpadak na bilo kom mestu, i da ima neko drugi ko će počistiti iza njega, te da nije bitno šta će zateći onaj koji će doći na to mesto iza njega, ne može se smatrati kulturnim i civilizovanim društvom. Imamo li pravo prema sebi i prema drugima, prema društvu i prema prirodi da se ponašamo tako bahato, razmaženo i nekulturno ? Imamo li pravo da naše društvo činimo necivlizovanim, ne samo stranaca radi već i sebe radi ? Zar je normalno da posle onih prvomajskih uranaka ostane toliko smeća po izletištima ? Šta reći za automobile parkirane negde nasred proplanka ili nasred livade uz ognjište i meso, iz kojih automobila trešti gromoglasna i neotesana muzika. Da li bi to neko u Japanu uopšte mogao razumeti i prihvatiti, i ako to ne bi mogao da li bi to značilo da smo mi kulturni i civlizivani a da Japanci to nisu ? U Japanu postoji tradicionalna svetkovina kada u proleće procveta japanska trešnja, jer su njeni cvetovi raskošno lepi i za Japance predstavljaju praznik preporoda prirode. Kod nas se šume seku tek tako, po nečijoj sebičnoj potrebi. Na jednom nekada lepom planinskom odmaralištu jedna kratka padina je pretovrena u skijašku stazu, zbog čega je posečeno dosta zlatnih borova starih mnogo decenija. Skijanje je sjajna stvar tamo gde postoje planinski uslovi za to. U ovom slučaju je stazica od par desetina meatra, koja zaista ne pruža mogućnost za skijanje čak ni deci, veštački tu ugurana samo zato što je uz nju nikao ogroman hotel gde mu nije mesto, sa ko zna kakvim i čijim kapitalom. Zbog nečije bahatosti uništen je jedan lep šumarak. Gledao sam sve to, decu koja su tamo skijala niko nije učio skijanju već su se lomatala svako na svoj način. U Francuskoj i drugim skijaškim zemljama roditelji decu daju u ski škole skoro čim prohodaju, gde će naučiti tehniku skijanja i gde će zavoleti skijanje. Tamo se ski staze prave gde ima odličnih visinskih i klimatksih uslova za skijalište sa minimumom oštećenja prirode, i sa ograničenom i strogo kontrolisanom a planskom gradnjom. Onu našu decu sa navodne ski staze niko nije naučio kako se skija, kako da zavole taj sport, niti kako se čuva priroda, kako ne treba seći stabla bez preke potrebe niti graditi neprimerene zgrade gde im nikako nije mesto i gde su narušile prirodni ambijent, niti ih je neko učio kako treba čuvati prirodu i kako ne treba biti bahat. Obzirom na papiriće svuda oko te navodne staze i jednog, gle čuda, kafića pored nje, očigledno da ih niko nije učio da otpad treba baciti u kontejner a po potrebi pokupiti neki omot od čokolade ako ga je neko bacio.
Ko je tu u civlizacijskoj prednosti, oni iz Japana ili mi ? Prednost ima onaj čiji je društvo uređenije, gde je poslovanje firmi bolje, gde su univerziteti i škole bolji, gde su bolnice i domovi zdravlja bolji, gde su gradovi čistiji i arhitektonski bolje osmišljeni, prevoz redovniji, ljudi sigurniji, priroda čistija. Odgovor na to pitanje je jasan sam po sebi. Nije li početak svega bio upravo u tome da se deca od malena nauče da treba da ostave čisto i uredno iza sebe najmanje isto onako kako su zatekla, i da je i neko iza njih zaslužio da zatekne čisto i uredno. Nisu li iz te osnovne i primerene lekcije o urednosti proizašle i sve ostale lekcije o urednom životu ? Setimo se jednog zemljotresa koji je pre nekoliko godina razorio deo Japana, stvarajući probleme u radu nuklearke Fukušima. Prizori slomljnjih izloga na radnjama iz kojih nije nestalo apsolutno ništa, čak ni jedan par patika dok su ljudi strpljivo stajali u redovima za vodu pored tih radnji, deluje nam nestvarno. Setimo se i da su nakon jednog od mnogih uličnih nereda iz polomljenog izloga u Knez Mihajlovoj ulici za tili čas nestale sve patike. To je ovde normalno kao što je u Japanu normalno da niko ništa nije uzeo. Iz istog razloga je u Japani normalno da ljudi ostave iza sebe čisto i uredno u svim sferama svog delovanja. Direktori kada napuste funkciju ostavaju sređene finansije i poslovanje bez malverzacija i korupcije, jer je to za njih pitanje časti i ugleda.
Komentari na gore pomenutu vest o postupku japanskih navijača su išli i do osude njihove nasilne prošlosti. Gde su Japnci bili za vreme Drugog svetskog rata, kako su se tada ponašali i gde su sada i kako se sada ponašaju ? Nisu li oni pokazali da su smogli snage, kao jedan, da preobraze sebe i da iz agresivne militarističke mašinerije preokrenu sebe u humano i kulturno društvo čiji navijači čiste tribine iza sebe i iza svojih suparnika? Pokazali su svest i snagu da se kolektivno zapitaju gde su to pogrešno skrenuli, da otkriju to mesto i da se vrate nazad na skretanje, i da dalje krenu dobrim putem. To su mogli samo oslanjanjem na svoju bogatu kulturu i tradiciju. Strašno je pasti, ali je strašnije ostati u blatu. Da li smo se mi zapitali gde kao društvo idemo, kakva je naša kultura, šta jedemo, koju muziku slušamo, koje tv programe gledmao, kako radimo, kako se ponašamo prema prirodi, prema drugim ljudima, prema sebi, prema našoj deci ? Da li smo se zapitali šta to svojim primerom pokazujemo našoj deci? Kuda i u kom pravcu se krećemo, te da nismo možda negde pogrešno skrenuli u kulturološkom smislu? Zato se treba zapitati zašto japanskim navijačima spočitati zverstva njihovih predaka u Drugom svetskom ratu u otsustvu nalaženja opravdanja da je njihov postupak čišćenja tribina sasvim na mestu, budući da su ti Japanci očigledno naučili svoju gorku istoriju i da nisu spremni ponoviti neko zlo već da su smogli snage da se preobraze. Da li ih zbog toga treba osuditi ili im se treba diviti i naučiti dosta od njih.
Imamo li mi pravo podsmevati se japanskim navijačima koji čiste tribine iza sebe i iza navijača suparničkog tabora jer žele ostaviti tribine uredno kao što su ih zatekli ? Da li je to simbl njihove slabosti ili njihove snage, savesnosti pa ako hoćemo reći i obrazovanja, kulture, inteligencije? Sledeći put kad vidite bačeni omot od čokolade, mislite o tome.