Ugovor o poklonu nije regulisan našim pozitivnim zakonodavstvom. Imenovani ugovori su regulisani Zakonom o obligacionim odnosima, ali je propustom Ugovor o poklonu izostavljen. Zbog toga se preko primene pravnih pravila primenjuje ranije postojeći srpski Građanski zakonik iz 1844. godine. Po paragrafu 561 Građanskog zakonika „poklon biva, kad ko dobrovoljno drugome šta da, ne ištući niti primajući ikakve za to plate“. Takvo shvatanje važi i danas jer je poklon ugovor kojim poklonodavac poklonoprimcu prenosi svojinu na neku pokretnu ili nepokretnu stvar ili kakvo drugo pravo, a da ne traži naknadu za to. Radi se o dobročinom pavnom poslu u kojem je glavni element postojanje volje za poklanjanjem, odnosno „animus donandi“. Bez volje da se bez naknade prenese pravo svojine na nekoj pokretnoj/nepokretnoj stvari ili da se prenese neko drugo pravo, nema ni ugovora o poklonu. Ugovor o poklonu nije formalni pravni posao za poklone učinjenje na pokretnim stvarima ili drugim pravima, ali je za prenos prava svojine poklonom na onim pravima gde je zakonom propisna neka forma za prenos te vrste prava ta propisana forma nužna. Tako je za ugovor o poklonu nepokretnosti nužno da bude pisani ugovor koji se mora overiti (solemnizovati) kod javnog beležnika.
PONIŠTAJ UGOVORA O POKLONU
Ugovor o pokonu podleže ništavosti kao i svaki drugi ugovor bez obzira što nije naveden u Zakonu o obligacionim odnosima. Tako po osnovu čl. 103 tog zakona ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav. Detaljnije o tome može se naći u tekstu na ovom blogu o ništavim, nepostojećim i rušljivim ugovorima zbog mana volje.
Po osnovu brojnih odluka iz sudske prakse, kao i advokatske prakse koju sam imao, ugovor o poklonu je ništav ako poklonodavac nije imao nameru darežljivosti prilikom sklapanja ugovora o poklonu, već je ugovor sklopio radi ispunjenja nekog drugog cilja. Ovo zato jer nedostatak volje za poklanjanjem „animus donandi“ uvek dovodi do ništenja ugovora o poklonu. Taj drugi cilj je uglavnom neko izbegavnje ili zloupotreba pozitivnih propisa, odnosno nezakonito narušavanje interesa nekog drugog lica. Primera ovakvih izigravanja i narušavanja u mojoj praksi je bilo više. Ugovor o poklonu se često koristi kao simulovani (prividni) ugovor da bi prodavac izbegao pravo preče kupovine koje ima nosilac tog prava. Tada se ugovor o kupoprodaji sa pravom preče kupovine predstavlja kao navodni ugovor o poklonu jer za ugovore o poklonu na važi pravo preče kupovine, o čemu detaljnije možete videti na ovom blogu u tekstu „Poništaj ugovora o kupoprodaji stana zbog povrede prava preče kupovine“, i u tekstu „Ništavi i rušljivi ugovori…prividni ugovori“. Ugovor o poklonu je ništav i kada ga je poklonodavac učinio iz pragmatičnih razloga a ne iz razloga darežljivosti.
Ugovor o poklonu može kao i svaki drugi rušljiv ugovor biti poništen po osnovu čl. 111 Zakona o obligacionim odnosima ako ga je sačinila strana koja nije imala poslovnu sposobnost ili ako je prilikom zaključenja bilo mana volje poput zablude, prevare, prinude, o čemu se detaljno može naći u tekstu na ovom blogu o ništavim i rušljivim ugovorima zbog mana volje, uključujući i rokove za podizanje tužbe koji važe za poništaj ove vrste ugovora. Poklon koji je učinjen tako što je poklonodavac doveden u zabludu, ili je bio silom ili pretnjom prinuđen da sklopi ugovor o poklonu, ili je pervarnim puten naveden da sklopi ugovor o poklonu je rušljiv ugovor i podleže poništenju po tužbenom zahtevu.
Motiv kod zaključenja ugovora o poklonu, u smislu razloga koji je poklonodavac imao prilikom sklapanja ugovora o poklonu da bi preneo pravo na poklonoprimca a da ne primi ništa povodom toga, jeste bitan sastojak ugovora o poklonu. Uglavnom se motiv za sklapanje ugovora ne uzima u obzir prilikom odlučivajna da li je ugovor ništav ili rušljiv, ali se kod dobročinih pravih poslova kao što je to ugovor o poklonu motiv uvek uzima u obzir. To je bitna razlika ugovora o poklonu i drugih ugovora. Kod ugovora o poklonu, kada je u pitanju poništaj zbog zablude poklonodavca, motiv se uvek uzima u vidu jer se odredbom iz čl. 62 Zakona o obligacionim odnosima kod ugovora bez naknade bitnom zabludom smatra i zabluda o pobudi za sklapanje takvog ugovora koja pobuda je bila odlučna činjenica za preuzimanje obaveze od strane poklonodavca da stvar ili pravo pokloni bez nadoknade. U praksi to znači da bi ugovor o poklonu bio rušljiv u slučaju da je poklonodavac doveden u zabludu zbog koje zablude učini poklon koji ne bi učinio da nije bio u zabludi. U tom slučaju primenjuju se pravila o poništaju ugovora sklopljenim u zabludi, što znači da za pokretanje takve tužbe postoje zakonom utvrđeni rokovi, o čemu detaljnije možete naći u tekstu na ovom blogu „Ništavi ugovori i poništaj ugovora zbog mana volje“. U praksi Vrhovnog kasacionog suda motiv kod ugovora bez naknade se čak izjednačava sa osnovom za zaključenje ugovora, pa ako je motiv kao i osnov nedozvoljen ili neistinit, ili motiv poklonodavca za poklanjanje uopšte ne postoji, ugovor o poklonu će biti ništav.
RASKID UGOVORA O POKLONU
Praksa u vezi raskida ugovora o poklonu se vezuje za pravna pravila kojima se primenjuje srpski Građanski zakonik. Po paragrafu br. 566 „ko jedanput poklon učini, ne može više natrag uzeti, osim osobitih slučajeva“. Po paragrafu br. 567 „slučaji, zbog kojih darodavac može poklon poreći, jesu sledeći: „ako darodavac docnije tako osiromaši, da ni živeti ne može; ako obdareni veliku neblagodarnost spram darodavca pokaže, nanoseći vred njegovom životu, telu, časti i narušavajući njegovu slobodu i imanje“. Iz ovih arhaičnih ali dragocenih propisa iz naše davne prošlosti sledi kako se u praksi primenjuje raskid ugovora sada. Ako je poklonodavac vrlo osiromašio, što u praksi znači da nema sredstava za život ili živi u teškoj nemaštini, onda ugovor o poklonu može biti raskinut. Drugi razlog za raskid ugovora o poklonu je velika neblagodarnost poklonoprimca prema poklonodavcu. Ta neblagodarnost u sudskoj i advokatskoj praksi je najčešće grubo vređanje, ponižavanje ili nipodaštavanje poklonodavca od strane poklonoprimca, ili njegov nasrtaj na poklonodavčevu imovinu, čast, život, ili isto tako na poklonodavcu blisku osobu. To vređanje i nastraj moraju bit vrlo velikog obima i grubosti. Sporadične i trenutne svađe ili vređanja ne bi mogla biti uzrok za raskid ugovora o poklonu. To su situacije koje pojedinačno ceni sud u toku sudskog postupka. Suština je u tome da se jednom dati poklon ne može jednostrano raskinuti od strane poklonodavca osim u ovim navedenim izuzecima koje treba tumačiti krajnje restriktivno. Od slučaja do slučaja zavisi da li će u praksi biti mesta i primeni odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje određuju opšta pravila prilikom raskida ugovora. Po tim pravilima se raskidom ugovora vraća ono što je poklonjeno.
U sudskoj praksi Vrhovnog kasacionog suda mogu se naći i primeri raskida ugovora o poklonu koji se ne mogu direktno podvesti niti pod jedan od do sada navedenih razloga. Primera radi, ako je poklon dat zbog nekog posebnog odnosa poklonodavca sa poklonoprimcem onda taj odnos ulazi u motiv za davanje poklona. Ako dođe do prestanka/narušavanja takvog odnosa odgovornošću poklonoprimca, onda otpada motiv za davanje poklona i ugovor može biti raskinut. To je granični slučaj jer pirmer odnosa može biti posebna predusretljivost poklonoprimca prema poklonodavcu zbog kojeg je poklon učinjen, a da potom poklonoprimac prestane tako da se ponaša i počne da pokazuje grubu nezahvalnost. To bi već išlo prema neblagodarnosti kao posebnom razlogu za raskid ugovora o poklonu. Još specifičniji slučaj iz prakse je kada je poklon učinjen uz neko konkretno očekivanje poklonodavca da će poklonoprimac izvršiti neku obavezu prema njemu, pa poklonoprimac to ne učini. Praksa Vrhovnog kasacionog suda je i da se takav ugovor može raskinuti primenom odredaba o pravu na raskid ugovora iz Zakona o obligacionim odnosima. Ovo nisu jedini takvi slučajevi, pa je sud dužan da ceni svaki pojedinačni slučaj zasebno.