Naknada štete zbog pada (sudski spor za naknadu štete u vidu fizičkih bolova, duševne patnje zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, pretrpljenog straha i naruženosti zbog pretrpljenih povreda pri padu) je prilično česta pojava u sudskim sporovima. U svojoj praksi imao sam više puta sudske sporove gde je predmet spora bila naknada štete zbog pada u objektu ili na otvorenom, bez obzira da li je do tog pada došlo zbog anomalija na podu (podlozi) ili ne. Postupanje sudova u ovim predmetima bilo je često prilično površno. Neka od sudskih veća su zdravo za gotovo uzimala da je pod opasna stvar u smislu člana 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima. Ako bi to bilo tačno onda bi vlasnik objekta gde je došlo do pada odgovarao po pravilima odgovornosti za opasnu stvar, a to je proširena odgovornost vlasnika za stvar koja u sebi nosi povećani rizik za korisnika te stvari. Za štetu nastalu od opasne stvari ili opasne delatnosti odgovara vlasnik stvari odnosno lice koje se bavi opasnom deltnošću, shodno čl. 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima. Strana koja je pretrpela štetu u ovom slučaju treba da dokaže da je štetu pretrpela i da uzrok nastanka štete u opasnoj stvari ili opasnoj delatnosti. Iz ugla vlasnika opasne stvari, odnosno lica koji se bavi opasnom delatnosti, odgvornost se može izbeći ako dokaže da se ne radi o opasnoj stvari ili delatnosti, ili da uzork štete nije nastao od te stvari ili delatnosti.
Šta je opasna stvar?
Opasna stvar je ona stvar koja na osnovu svog položaja, postojanja i (ili) svojstva predstavlja posebnu opasnost. O tome je detaljnije navedeno u ovom blogu u članku “Naknada štete od opasne stvari i opasne delatnosti”. Upornost većine sudskih veća da se ne razmatra da li je pod ospasna stvar ili nije (sa ciljem lakšeg presuđenja) pokazivala je određenu tendeciju. Postavljao sam pitanja pred tim većima : « ako je opasna stvar ona stvar koja po svom svojstvu (postojanju) ili po svom položaju nosi poseban rizik za okolinu, kakav je to onda poseban položaj poda (podloge) ili kakvo je to onda posebno svojstvo (postoajanje) poda koje ga samim po sebi čine opasnim » ? Pod (podloga) kao jedna ravan koja je namenjena za kretanje nesporno nema nikakav poseban položaj koji bi izazvao poseban rizik za lica koja se po tom podu kreću. Svojstvo poda (podloga) takodje samo po sebi ne donosi rizik za kretanje, što je takođe jasno samo po sebi. Ali, pod (podloge) može postati opasna stvar ako dobije neko svojstvo koje ga čini opasnim za onog ko se po njemu kreće. Tako bi pod (podloga) koji je postao klizav na taj način postao opasan i može steći svojstvo opasne stvari. Isto važi i za pod (podlogu) koji nije ravan, koji ima udubljenja ili ispupčenja u koja se može upasti ili se može potplesti, što može dovesti do povrede.
Kada pod (podloga) može postati opasna stvar ?
Dakle, pod (podloga) sam po sebi ne bi trebalo da bude opasna stvar osim ako ne dobije neko posebno svojstvo zbog čega nastaje povećan rizik za onoga koji se po njemu kreće da uz uobičajenu pažnju padne i povredi se. Upravo to je u jednoj drugostepenoj presudi Apelacionog suda u Beogradu (Gž 674/20) taj sud prihvatio i usvojio žalbu koju sam sastavio jer pod (podloga), sam po sebi, nije opasna stvar, već mora dobiti takvo svojstvo opasne stvari. Procesno gledano, teret dokazivanja da je pod dobio takvo svojstvo tada leži na onome ko tvrdi da je pod (podloga) bio klizav ili da nije bio ravan, ili da je imao ispupčenja, ili tome slično, a što je dovelo do pada. Razlika od opasne stvari i poda (podloge) koji postaje opasna stvar dobijanjem svojstva opasne stvari (npr. kada se po podu prospe ulje) je u tome što u slučaju opasne stvari teret dokazivanja da šteta nije nastala od opasne stvari leži na vlasniku te stvari (ili da je za štetu odgovoran potpuno ili delimično onaj koji je štetu pretrpeo zbog neke svoje radnje), dok bi u slučaju poda (podloge) koji (prosipanjem ulja primera radi) postaje opasna stvar teret dokazivanja najpre bio na onome koji je pao da dokaže da je pod (podloga) dobio svojstvo opasne stvari u trenutku pada (da je bilo prosuto ulje pa je postao klizav). Dakle, ako se neko zbog svoje nespretnosti potplete ili oklizne o pod (podlogu) koji shodno izvedenim dokazima nije klizav i koji je ravan, ne bi trebao računati na uspeh u parnici.
Tako je u pojedinim predmetima koje sam imao u ovoj vrsti sporova oštećeni bio dužan dokazati da je pod bio klizav. U jednom slučaju je bilo dokazano da je po podu bilo peska, međutim, pesak ne stvara veću klizavost već, naprotiv, povećava koeficijent trenja podloge i umanjuje mogućnosti proklizavanja. Međutim sudu je lakše da presudi ako se ne upušta u činjenicu da li bi određena činjenica dovela do pojave klizavosti poda (u navedenom primeru da li bi pesak na podu uopšte mogao dovesti do proklizavanja), pa ovaj argument zbog površnog odnosa suda prema utvrđenju činjeničnog stanja može ostati nedeletvoran za onoga ko dokazuje da promenjeno stanje poda ne dovodi do proklizavanje. U drugom slučaju sudske prakse je oštećno lice navelo da nije primetila ništa na podu pre nego što, da je po padu izgubila svest, a pri buđenju je, kada su je zaposleni polivali vodom da je osveste, osetila da je sve pod njom bilo mokro, čime je tvrdila da je po podu bilo nešto prosuto na koju tekućinu se verovatno okliznula. Međutim, obzirom da je oštećena strana tvrdila da je bila polivana, to nije bilo dokaza da je po podu bilo šta bilo prosuto pre nego što je pala i pre nego što su je polivali vodom, pa pod ne bi mogao dobiti svojstvo opasne stvari a vlasnik ne bi bio odgovoran za štetu u ovom slučaju.
To su neki primeri koji ukazuju da svojstvo opasne stvari ne može olako da se daje podu (podlozi), te da oštećeni mora dokazati da je pod (podloga) zaista ima svojstvo koje je bi ga činilo opasnom stvari i da je to dovelo do pada. Pri svemu tome mora se imati u vidu i kakvo je ponašanje bilo od strane oštećenog, da li je svojim radnjama doprineo padu a samim tim i nastanku štete. Ako oštećeni dokaže da je pod (podloga) imao svojstvo zbog kojeg je postao opasna stvar i da je to svojstvo razlog pada, onda vlasnik mora dokazati ili da povreda nije nastala zabog pada ili da je oštećeni sam svojom krivicom i svojom radnjom odstupio od ponašajna prosečne sobe u datoj situaciji i doprineo tom padu, ili da pad njie nastao na tom mestu. Dokazivajna ove vrste često iziskuju veštačenja, bilo da je reč o veštačenjima mehaničkih svojstava određenih predmeta (da li stvar ima neko svojstvo koje ga čini opasnom stvari) bilo da je reč o veštačenju motorike pokreta prilikom povređivanja, što je iz domena sudske medicne i medicinske struke.